Škorpijevo škropilo
09.08.2005., utorak
...
|
Molitva (prema motivima pjesme Alojza Gradnika) Mjesecima tu sam, na dnu te crne Jame. Gdje, o gdje sad lutaš, dragi, Da tako dugo već ne misliš na me? A čekala sam te... I snijeg me bijeli Skrio. Ruke su mi mrzle, grobom dažd je lio Tešku, tihu tugu kojom sam te zvala. I ti nisi, nisi kraj me bio... Pa nakon duge, duge zime (sjemenje je onda proljećem već klilo, sva van sam, van sam htjela njime!) Morala sam vidjet zvijezde što se zlate I sad baš sve ti praštam I nisam ljuta na te... Ostaj zbogom, dušo, Jednom ćeš me naći, Voljet ću te uvijek... Smiri se, ne plači! Onoj čije je ime posve nepotrebno napisati ovdje, jer će zauvijek biti upisano u mom srcu |
19.06.2005., nedjelja
...
|
Ljudi se uglavnom opterećuju glupostima. Boluju od kojekakvih strahova, glođu ih razni kompleksi, samonametnuti ili izazvani (idiotskom) okolinom, a percepciju im eventualno mijenja tek strašno životno iskustvo, koje ih prisili da drukčijim očima promatraju svijet i osobe oko sebe. Smrt, recimo. Ili njezina blizina. 26. lipnja prošle godine na blogu napisao sam ovo: Maloprije sam se vratio sa sastanka. Išao sam se naći s djevojkom koju sam upoznao preko Monitorova foruma. Trebao sam to učiniti jučer, ali nešto mi je iskrsnulo. Eh, da sam znao... Bilo mi je prekrasno, večer je to koju ću svakako dugo pamtiti. Lijepa je, pametna, vrlo ugodna sugovornica. Nekako mi je sve prebrzo završilo. Što je najzanimljivije, uopće nije očekivala da ću pristati popiti s njom piće. Kao da ja izbjegavam forumaše. Daleko od toga, stvar je samo u tome da ne volim gužvu. A volim birati društvo, pogotovo ono s kojim mogu razgovarati. Ako čitaš ove retke, hvala ti, cvijete. Žao mi je jedino što ništa nije radilo, pa su ruže virtualne. I bio sam ushićen tada, jer sam sreo doista iznimnu ženu. Sanjario sam čak o vezi s njom, zato što mi se učinilo da među nama ima nečega, nekakve kemije, sve dok mi nije rekla istinu o sebi. Da umire i da joj nema spasa. Jer bi više izgleda imala da boluje od raka umjesto od rijetke, opake bolesti zbog koje treba novo srce. I zbog koje joj je bilo hladno čak i na žarkih 35 stupnjeva vani, pa sam joj ruke grijao u svojima. Kako da vam ispričam priču o njoj? I odakle da počnem? Sada je u bolnici, zbog upale pluća. I brine me to. Organizam joj je slab i iscrpljen, i stanje joj se stalno pogoršava. Da nije otišla iz Zagreba, posjetio bih je, sigurno. Premda me tjera od sebe, da ne bih zbog nje poslije tugovao. I ne samo mene, već desetak godina živi u kukuljici, pod staklenim zvonom, ne puštajući nikoga blizu. To je, mislim, jedini način da kontrolira svoje i tuđe osjećaje, da prereže stvari dok još nije kasno. Nikada nikoga nije poljubila. Niti je ikad i s kim bila. Zato što ne smije. Od uzbuđenja može kolabirati čak i kad gleda utakmicu. Govorila mi je o naporima koje od nje iziskuje studiranje medicine, zbog kojih je na posljetku napustila fakultet. Rekla mi je da je umorna od svega i da će opet otići u Francusku, u samostan karmelićanki, jer je njihova šutnja čini spokojnom. Provede tamo mjesec dana, budući da iznimno ugošćuju svjetovnjake, u razmišljanju i istraživanju sebe. Pa joj bude lakše. Nimalo nije ogorčena. Duboka je poput plavog oceana, i strahovito mirna. Onako kako ja nikad ne bih mogao biti. Neobično mi je kad joj govorim o svojim problemima, malima i jadnima, a ona me tješi. I to kako – nasmije me u sekundi! Pa se osjećam postiđeno što joj trošim vrijeme umjesto da je držim u naručju. I muškarci se na ulici okreću za nama, jer je prekrasna i, pogotovo, jer zrači nečim neopisivim. Blaga je i ljubazna. I odmah me je prokužila, nije se dala zavarati mojom virtualnom grubošću i cinizmom. Kazala je da me voli zato što sam nježan. I ne, nisam blizak s njom zato što je žalim. Ni slučajno. Dugo smo se dopisivali i dugo sam joj čitao postove prije nego što smo se napokon upoznali. Privlači me njen karakter, a ne teška sudbina. Ona je poput sjajnoga kometa, i žari plamenom svuda kuda prođe. Ako bih rekao da je hrabra, plemenita i jaka, malo bi to bilo. Želio bih joj nekako uljepšati život, čak i tako dalekoj. Ne “posljednje trenutke”, jer ne vjerujem u patetiku, a znam da postoje čuda. Katkad doista poželim biti svemogući Bog. I bude mi beskrajno žao što je to neizvedivo, i što ne mogu mišlju razdvajati mora i pomicati brda. Ona ne želi otići na transplantaciju, i čak nije na listi. Za njezinu bolest znaju samo najbliži, obitelj i uzak krug prijatelja. I sada vi. Nema vas mnogo, ali molim vas da to poštujete. Nisu mi bitne ni vaše riječi, ovo je samo spomen na nju, blijed i nezgrapan opis, slika djevojčine slike i sjena njene sjene, jer nisam razmišljao o tome što će ostati kada sam obrisao prethodni dnevnik. Nestao je tako zapis o njoj, i nekoliko njezinih komentara. Boli me sada to, jer svjestan sam da krhko je sjećanje. Neka te anđeli čuvaju, draga moja I. |
08.06.2005., srijeda
Umjesto prikladnih riječi...
|
Morao sam otvoriti novi blog, ali nepristojno je, mislim, otići bez objašnjenja, barem nekakvog. Ipak sam prvi kuler koji je, eto, obrisao svoj, kako mi je maloprije rekao Dario. Čini mi se da je već bilo sličnog uništavanja sadržaja, ali ako on tako kaže... Valjda Blue i Eugen nisu bili tako temeljiti, ne sjećam se više. No dobro, sve to nema veze s onim zbog čega sam došao. Moj je blog nestao jer mi treba novi početak. I njegovo brisanje simbolično je koliko i praktično – i dalekosežno. Raskrstio sam s mnogim stvarima u životu koje su me isprva vezale i ispunjavale, a sada me guše. Pa tako i na Bloghaeru. To nema veze s uredništvom ili s vama, drage blogerice i blogeri, nego jedino sa mnom. Trebam nove horizonte. I zato sam uzeo najoštriji mač koji sam mogao naći, i presjekao Gordijev čvor. Drukčije nije išlo. To ne znači da se rastajemo. Bit ću katkad ovdje, a dolazit ću vam i u goste. Zato što vas volim. Zato što sam se naviknuo na vas. I zato što biste mi u suprotnom nedostajali. Ali neću više pisati, barem ne kao dosad. Ili barem ne na ovoj domeni. Možda se i vratim. Možda. Ali nemojte me držati za riječ. Nikoga se ne isplati čekati, pa tako ni mene. Čitajte radije nekoga drugog. Želim vam svako dobro. I nastojte mi ne zamjerati previše. |